Mladi
doktor medicine i homeopatije, Lazar Trifunović, proputovao je planetu
prikupljajući znanja koja su ponekad samo produbljivala njegove sumnje, a danas
zna da se samo tako stiže do vrhovnog smisla - do ljubavi.
Umeće
traganja... To nisu samo daleka putovanja na koje sam se otiskivao da bih
otkrio uzroke svojih nemira i sumnji i istraživao drevne medicinske tehnike u
najzabitijim delovima planete: Nepalu, Tibetu, zapadnoj Africi, Etiopiji,
Južnoj Americi, Indiji, Japanu... Umeće traganja je i sve drugo čime se bavim:
homeopatijom koju praktikujem u svojoj ordinaciji u Novom Sadu, joga koju
redovno vežbam, fotografija kojom se amaterski bavim, fondacija koju sam
svojevremeno osnovao zbog pomoći nezbrinutoj deci... Umeće traganja je ono na
šta se naslanjam da bih došao do unutrašnjeg mira u potrazi za izgubljenim
osmehom", kaže Lazar.
Od
sina uglednog novosadskog ginekologa očekivalo se da, kada je završio medicinu,
krene utabanom stazom i nasledi očevu praksu, ali je doktor Trifunović nakon
nekoliko godina traganja za drugačijim metodama lečenja odlučio da završi
homeopatiju na Vestminster univerzitetu u Londonu u kome je tada živeo.
„Imao
sam 28 godina kada sam završio medicinu i naizgled pucao od zdravlja, svaki
doktor bi to rekao, a bio sam depresivan, pun nemira, košmarnih misli i
osećanja. Često sam se budio s mišlju: 'Oh, ne, još jedan dan '. Sanjao sam o
tome da se nasmejem kada ujutro otvorim oči i pomislim da je divno što je
svanulo. Otputovao sam u Nepal i odmah dobio prvu lekciju: pred najvećim
budističkim hramom u Katmandu, video sam gladnu, a vedru i nasmejanu decu koja
sa zemlje skupljaju pirinač i jedu ga. Zapitao sam se kako mogu da budu tako
puna radosti, a jedu ono što nađu na ulici. Šta je sa mnom? Gde je nestala moja
životna radost? Mesec dana kasnije obreo sam se u Indiji. Najpre u svetom gradu
Varanasiju u koji sam se nakon toga godinama iznova vraćao. U njemu sam se
upoznao sa jogom, ajurvedom, homeopatijom i sida medicinom. Krenuo sam dalje i
jedini plan koji sam imao je da nemam plan. Prepustio sam se, nisam znao ni
koji je dan, ni koliko je sati. Sam, sa ruksakom, šatorom, vrećom za spavanje,
išao sam tamo gde me je put nosio. Za godinu dana prešao sam oko devet hiljada
kilometara, putujući od severa do krajnje tačke na jugu, od istoka do zapada i
otkrivao mesta koja nisu na turističkim maršrutama, a koja bi mogla da kriju
stara znanja."
U bolnici za leprozne gde je odlazio svake godine, razgovarao je s ljudima od kojih je učio, koji su mu rekli da je divno što putuje po svetu i proširuje svoja znanja, ali da nije slučajno ni to gde je rođen, da ima svoju religiju i da nikada ne bi trebalo da se od nje odvoji.
„I
samo je trebalo da poređam stvari: mi imamo mnogo svetaca; prezivam se
Trifunović; naša porodična slava je Sveti Trifun a on je lečio ljude; u mojoj
porodici ima dosta lekara. Shvatio sam da sve to ne može biti slučajno. Onda
sam zaključio da bih mogao da proučim lečenje kroz hrišćanstvo i to me odvelo u
Etiopiju u potrazi za pravoslavnim korenima. Tamo sam, između ostalog, u
pravoslavnom manastiru iz 13. veka Debre Libanos prisustvovao činu egzorcizma.
I to je lečenje. U Aksumu, gde se čuva „Kovčeg Zaveta" shvatio sam da sam
izgubio mir jer sam izgubio veru. Ako imamo veru znamo da se sve odvija tačno
onako kako treba, a to nam donosi mir. Tada su sve prepreke koje nam život
nanese izazov, a ne osnov za žaljenje.
„U
Londonu sam našao oglas u kom se tražila desetočlana posada za putovanje po
Africi na kamionu prepravljenom za takvu vrstu putovanja. Prijavio sam se.
Krenuli smo iz Maroka i obišli Mauritaniju, Senegal, Mali, Obalu Slonovače,
Ganu, Burkinu Faso, Togo, Benin, Nigeriju. Mene je zanimalo ispitivanje
različitih medicinskih sistema, ali ono što sam tamo video nisu sistemi, nego
najprimitivniji oblici lečenja kakvo je recimo u Maliju, u Dogan zemlji, gde
ljudi žive isto kao pre pet hiljada godina. Leče se isterivanjem zlih duhova
koje vrši ogan - vrač, a u Togou i Beninu sam prisustvovao vudu ritualima bele
magije kojima su se prizivali dobre i terale loše sile. Bilo je to naporno i
krajnje opasno putovanje i nikad ga ne bih ponovio, ali i životna lekcija koja
se dobija jednom u životu - ako imate sreće.
U
okolini grada Kuska u Peruu proveo je dva meseca i tamo učestvovao u šamanskom
ritualu. Ispio je čaj i trebalo je da mu se javi spirit biljke od koga je
napravljen i kaže mu ono što je želeo da zna.
„Vratio
sam se u hotel i ubrzo počeo da se osećam veoma loše, nisam mogao da dođem do
kupatila koje je od kreveta udaljeno dva metra. Sve moje misli su bile
koncentrisane na jedno: kako da se izlečim. Onda sam osetio snažan i stvaran
ukus pileće supe i pomislio kako je to ono što bi moglo da mi pomogne. Setio
sam se da moja mama kuva divnu pileću supu, da samo treba da odem kod nje,
pojedem njenu supu i da ću se izlečiti. Kada sam nekoliko dana kasnije
razgovarao sa šamanima, rekli su mi da poruka ne može biti jasnija: treba da se
vratim kući i tako ću rešiti sve ono što me muči, tako ću „ozdraviti".
Istu takvu poruku sam u roku od godinu dana dobio više puta. I od šamana na
jezeru Titikaka koji mi je proricao sudbinu iz listova koke, i od pravoslavnog
sveštenika u Etiopiji, i od indijskog astrologa. Svi su mi rekli da moram da se
vratim tamo odakle potičem i da treba da lečim ljude."
Putujući
malo spolja, malo iznutra, kroz ta putovanja lagano je počeo da se menja, da
izbacuje iz sebe one nemire, očaje, strahove, sve ono što ga je mučilo godinama
unazad.
„Sumirajući
iskustva koja sam sakupljao na raznim stranama sveta, kroz različite religije,
tradicije, verovanja, filozofije, pričajući sa ljudima iz svih aspekta života
došao sam do zaključka da život skoro svakog čoveka jeste težak, ali može biti
i lep ako krenemo duhovnim putem. On može biti teško, po nekad i bolno
putovanje, avantura u zemlji punoj iznenađenja, poteškoća i opasnosti.
Podrazumeva promenu onoga što smatramo normalnim, a ponekad i prihvatanje onoga
što izgleda neprihvatiljivo. Ali ne mogu da zamislim vredniju investiciju u
sebe koja nam donosi veći osećaj ispunjenja, zadovoljstva i sreće. I koja nam
omogućava da se, bez obzira na to šta se oko nas dešava, svakog jutra budimo s
osmehom na licu."
Njegovo
putovanje nije prošlo bez iskušenja zla, bez teških i opasnih kriza, sumnje,
očaja, umora, potrebe da napusti Put. Da li je to večita borba dobra i zla -
pitao se. Zlo postoji da bi uništilo sve, ali to omogućava da se zatim izgradi
i napravi novo i bolje. Da li je to možda način na koji se održava harmonija u
Univerzumu...
„Da
li je put napretka prihvatanje sopstvene senke i onoga što iz nje izađe? A
početak svake bolesti je u čovekovoj senci, u našem nesvesnom, a ne u
bakterijama, virusima i ostalim spoljašnjim uticajima. Transformacija senke
dovodi do isceljenja, a ne do izlečenja, do kog se može doći uobičajenim
lečenjem klasičnom medicinom. Kako lečiti našu bolesnu psihu? Doživotnom borbom
u sebi, odricanjem od svog malog ja. Da bi se jednom, s ove ili one strane,
stiglo do velikog Ja. Zbog leka koji dovodi do isceljenja, počeo sam da putujem
na razne strane sveta, da bih ga na kraju našao u sebi."
______________ Radmila
Jovović
- Ponekad treba pustiti da voda sama teče , Paulo Koeljo
ОдговориИзбриши